STA SLOBA IMA U GLAVI? 15 septembar 2000 Alekandar Tijanic
Kad bi nasi izbori bili posteni, nikad nijedan politicar ne bi bio izabran za bivseg predsednika sa tako ubedljivom prednoscu kao sto bi se to dogodilo Slobodanu Milosevicu. Na srecu, srpski izbori nikad nisu takvi. Ritual je, slutim, uvek isti. Pre sedam dana, tacno u podne, Bengalski Tigar je napravio dramsku pauzu, pogledao u lice svakog od prisutnih dvorana - jedanaest ih je bilo na tom sastanku - i rekao: "Pobedjujemo!" Tomicu, Gorici, Saji, Mirku-Knindzi, Minicu, Mrkonjicu, Dacicu, Vlajku, Maticu i Milancetu uspelo je da naprave ushiceno lice. Generalu Radetu Markovicu to nije poslo za rukom. Razumem coveka. Njegov je zadatak mnogo egzaktniji, lakse merljiv i neobicno dugo ce narod pamtiti tu specificnu ulogu u predstojecem, citiram - izbornom trijumfu i postizbornoj proslavi s pucanjem i pevanjem. Onda je Bengalski Tigar pokazao sta ima u glavi. Pred ocima socijalistickog krema tecno je razvijen, bez pribeleski i papira, plan definitivne bitke. Sloba je krenuo od kraja. Po njemu, moguca su tri ishoda izbora, ali je moguc samo jedan pobednik. Reseno je, naime, da on pobedi u prvom krugu, zatim da pobedi na parlamentarnim izborima i onda da pobedi na lokalnim izborima. Tada na red dolaze pomenuta tri ishoda. Ili ce opozicija mirno da prihvati apsolutni poraz, ili ce malokrvne proteste te noci nemilosrdno razbiti specijalna policija. Ili ce se, u slucaju grdnih, dugotrajnih demonstracija i zaljuljanog sistema, umesati i vojska po cenu novog bombardovanja. Zasto ne? Pa vec smo videli da avioni ne deluju na nas Srbe ni pedagoski ni politicki. Kao i obicno, nekoliko dana pred izbore za socijaliste se radi finalno istrazivanje javnog mnjenja na deset hiljada ispitanika. Ukoliko rezultati pokazu da narucenih sest stotina hiljada laznih glasova - uglavnom sa Kosova, pitajte Vukasina Jokanovica gde nalazi toliko lojalnih Albanaca - ne pokriva deficit pred rastucim Kostunicom, izbori se moraju odgoditi na neodredjeno vreme. Najbolje bi bilo, u takvom raspletu, da izborni uslovi, ponasanje drzavne televizije, premlacivanje otporasa i hapsenje nekog od opozicionih lidera dovedu do njihovog odustajanja od izbora, naglasio je Tigar. Ako, pak, nasa strategija - napravljena u kucnoj laboratoriji - smanji prednost izdajnika na nekoliko poena, idemo na privid totalne regularnosti, crtao je nasu buducnost Sloba. Do sada su Mrka, kojeg krugovi na Dvoru vec zovu Tito, i Mira - sa svojom uproscenom formulom "ovi hoce da izdaju a mi im branimo", podneli najveci teret kampanje, ocenio je Broj Jedan. Potpuno je u pravu. Opozicija je neverovatno povrsno presla preko efekta mostova i narocito gomile zapocetih stanova na ljude. Nije bitno ni to sto su napravljeni od divljackog haraca kojeg je po Srbiji, kao sultanov izaslanik, skupljao Mrkonjic. Nije bitno ni to sto se nijedna firma ne usudjuje da trazi placanje radova. Bez znacaja je i jedno pet milijardi stampanog novca da bi se platio bar malter, zatim plate policiji i vojsci. Beznacajna je i cinjenica da jedna evropska zemlja, u ovom dobu, svoju buducnost gradi na cigli i crepu. I da Mrka deli gumene opanke, na Srbe, kad su u ovakvom stanju, to deluje skoro erektivno. Opozicija je mogla ili da pozdravi gradnju i objasni da je to od nasih para a ne od onih sto su sakrivene u stranim bankama na racunima slobista; ili, da dokaze kako je najvece gradiliste u Evropi, kako sami sebe zovu preduzimaci iz vrha rezima, ukupno vredi koliko i jedan pristojan hotel ili trzni centar u inostranstvu. Dvesta ili trista miliona maraka. Posto su to propustili, Tigar je pre dva dana otvorio nesto na Djerdapu, pred izbornu cutnju otvorice novi most preko Dunava, za pesake lakse od stotinu kilograma, i naci ce se tu jos ponesto za makazice i traku. Prakticno, Sloba se tek sada ukljucuje u trku i naglo se topi dvocifrena prednost opozicije u istim anketama od prosle sedmice. Sta je drugo trebalo ocekivati? Tacno je da Sloba direktno kontrolise samo trecinu birackog tela; ali, u neopredeljenoj trecini ima vise od polovine svog rezervoara kojeg aktivira televizijskom hipnozom ili pedagoskim nasiljem. Koliko znam ljude iz vrha antislobistickog fronta, posto im je suvise dugo sve izgledalo suvise lako, sad ce pasti u bedak i paniku. Tako da se u ove dve nedelje sudara Tigrova zelja i da ih prebije (njegovi ljudi dobili su oprost od svakog greha u ovim danima) i da ih ponizi na glasanju. On onih sest stotina hiljada ukradenih glasova racuna u sitnu, dozvoljenu prednost. Otprilike kao pol-pozicija za Sumahera na pistama za formulu jedan. U politici se takva pozicija ,valjda, naziva Pol-Pot pozicijom. Sustina je sledeca i svi prisutni na sastanku tacno su shvatili sta predstavlja Tigrov rezeci ton: "Ne postoji gubitak izbora, nema predaje vlasti. Mi ili oni!" Ukoliko to zahteva novi rat sa svetom, tim gore po izdajnike koji nece docekati da vide rezultate novog bombardovanja. A "izdajnici", kao izdajnici. Najpre su se svadjali dok se nisu ogadili narodu. Onda je Vuk obavio harakiri ili harakrisnu, to ne razlikujem. Pred potopom javnog mnjenja i pred opasnoscu da Kostunica postane opozicioni car i bez njihovog ucesca, nevoljno su se skupili oko Voje. Sad valjda vide razliku izmedju sebe i njega, kad prebrojavaju svoje pristalice na klasicnim mitingaskim predstavama koje priredjuju i kad vide emocionalne izlive naroda pred Vojom kao spasiocem. Zatim su, pretpostavljam, od straha kasnili i u zestini retorike pa su tek sad, posle masakriranja u drzavnim medijima i gadjenja na rezimskim zborovima, poceli da govore i o vladarskom paru. No, svi zajedno valja da potraze odgovor na samo jedno pitanje: ako je Tigar, pred svoj elektronski centar rezima, izneo jednostavnu formulu a ona glasi: Ovo je rat onih koji mogu da ubiju da se Srbiji ne dogodi demokratija i onih koji nece da poginu ne bi li se Srbiji dogodila demokratija! - sta ce onda, pitam se, 24. uvece Kostunica da kaze Srbima? Sta ce Srbi te noci hteti da cuju? Kakvi ce demoni te noci igrati na nebu iznad zemlje u kojoj zivi trecina nepismenih, polovina neobavestenih i dve trecine zastrasenih? Hoce li ovo biti prvi rezim u istoriji kojem je poslo za rukom ne samo da silom unisti istinu vec, a to je umetnost viseg reda, da istinu zameni necim drugim. Necim u cemu cemo jos ziveti. Ili, pak, necemo.
GDE JE? Nenad Pavel
Godishte sam sedamdesetsedmo. Imao sam 14 godina kad sam prvi put indirektno uchestvovao na protestu. Bila je to studentska plisana revolucija.Tada sam bio uveren. Dok ja krenem u srednju shkolu stvari ce se izmeniti, naravno nisu.U medjuvremenu skupio sam ih 16. Tad sam sa prijateljima iz srednje shkole ishao na proteste redovno. Dok ja krenem na fakultet stvari ce se sigurno izmeniti. Naravno nisu. 1996te krenuo sam na fakultet tad sam imao 19 godina. Docekao me je veliki studentski protest nadao sam se ....a onda me je protest ispratio. Danas je 30ti oktobar 2000. a Beograd nema sladunjav miris Praga umesto toga Beogradom se siri miris paljevine...a ja se pitam gde je moj spokoj?
PROLECE JE....
Nekako je tu... sve. Mokra kifla od virshle i senfa. Sunchano jutro za posao. zaobilazim autobuse na pochetnoj stanici. Policajac u belim rukavicama pishe kaznu matorcu koji mokri pored kontejnera, a u autobusu mogu da nachujem darkvude sa radija. Nema potrebe da se upinjem ka normalnosti, svi su normalni. I bez puno teskoce.
...A JA ZIVIM U SRBIJI Ovaj sajt nastao je u radionici cyberrexa u Beogradu novembra 2000. Onog novembra bez grejanja i struje. Kad se preprichavaju priche o bagerima, a demokratija postoji virtuelno. Da, zaista nam treba prolece ovde.
BEOGRAD
Razlika ima toliko puno. Toliko da su nasha cula potpuno otupela na one sitnije. Gde su krupnije? mladi i stari, urbani i ruralni, levicari i desnicari, gradjani i seljaci...... toliko su ogromne, ekstremne razlike da su beogradjani zaboravili da komuniciraju izmedju sebe. Zapravo takve su okolnosti da su svi u grcu od gubitka sopstvenog identiteta, kad se vec nema nacionalni. Do pre mesec dana svi su bili prinudjeni da se izjasne, oni koji nisu tek sad polako postaju svesni koliko je bitno. Ja sam Nenad, ljubitelj prirode i umetnosti, zaljubljenik u savremene komunikacije, industrijsaki dizajner, kosmopolita,........na 200tom mestu i beogradjanin na 1000tom srbin.
BLIZE BUDJENJU DALEKO OD KATARZE 24 septembar2000 Ivan Torov
Ukoliko se u SRJ u dogledno vreme ne nacini radikalniji zaokret ka tranziciji u demokratsko drustvo, tesko je i zamisliti da bi Balkan mogao biti prosperitetno evropsko podrucje sa velikom tamnom mrljom u samom njegovom centru Sto god se u nedelju i nakon nje u Srbiji i Crnoj Gori bude desavalo, kakav god ishod izbora bude bio, prostori dela Balkana koji cine drzave bivse jugoslovenske federacije, gotovo jednu deceniju posle njihovog tragicnog i krvavog rastanka, tesko da se mogu pohvaliti da su nacinili presudni korak napred. Prodor koji bi za sva vremena izbrisao tragove i secanja na nesrecu vecine ovdasnjeg naroda, ujedno ustupio mesto necemu novom, u cije ime je, navodno, 1991. godine vladajuca nacionalisticka elita zapocela pravu seriju ratova, nasilja, uzajamnog satiranja, etnickih seoba. Osim Slovenije, koja je bezbolnije od ostalih prosla kroz iskusenja nasilnog razlaza i razdoblje tranzicije uspesno pretocila u svoj dobitak, svi ostali beleze porazavajuce bilanse. Nekad relativno sredjena i uredjena drzava, sa perspektivama koje su krajem osamdesetih cak nagovestavale brzi prikljucak razvijenom evropskom svetu i pre nego sto ce pad Berlinskog zida radikalno preokrenuti tok dogadjaja, u medjuvremenu je postala popriste svekolike nesrece, poligon na kome su sve vladajuce oligarhije istrosile i poslednje rezerve snage i umeca da bi dokazale kako nema te cene koju narodi nece platiti za ostvarenje bolesnih vlastodrzackih, nacionalistickih, velikodrzavnih ili ideoloskih planova. Sada kada je novi milenijum na pragu, kada se od Triglava do Djevdjelije bilansiraju posledice jednodecenijskog ludila, valjda postaje jasno cemu su sluzili "grandiozni istorijski ciljevi" samoproklamovanih nacionalnih vodja i njihova tragicna lakoca u kreiranju i odredjivanju sudbine citavih naroda. Tracak nade Gde su i sta su drzave (narodi) bivse Jugoslavije danas? Reklo bi se, da su daleko od onoga sto su im vodje obecale, ali svakako blize (preko potrebnom, svakako) procesu treznjenja i suocavanja sa zabludama, iluzijama i, naravno, velikim prevarama.Do istinske katarze je, medjutim, put budjenja jos daleko. Davno ugaseno svetlo u ovoj balkanskoj krcmi, posle svih trauma i lomova, moglo bi se, nastupanjem nekih novih generacijskih narastaja, pretvoriti u priguseni tracak nade da ce teske naslage mraka biti kad-tad uklonjene. Ukoliko se, dabome, sve opet, nekom mocnom, zlom silom, ne ispretumba i vrati na pocetak. Stosta se u medjuvremenu na prostorima bivse sestoclane drzave ispodesavalo. Hrvatska je poodavno "proslavila pobedu u domovinskom ratu", ali je tek na prelasku prosle u ovu godinu, bioloskim nestankom Franje Tudjmana i izbornom prevagom opozicije, shvatila da je platila preveliku cenu. I da joj tek predstoji hod po mukama da bi stigla tamo gde je davno, pre desetak godina, nameravala, ali nije mogla jer se nasla u sendvicu izmedju Milosevicevog avanturistickog teritorijalnog ekspanzionizma i Tudjmanove nezajazljive ambicije da se na iskusenja sa istoka odgovori izgradnjom sopstvenog carstva ekstremnog nacionalizma, mitomanije, nepotizma, korupcije i neobuzdane oligarhijske samovolje. Odlaskom Tudjmana, tudjmanizam bije ocajnicke bitke ne bi li sprecio da HDZ-ovska piramida do kraja srusi pred naletom pokusaja Ivice Racana i Stjepana Mesica da se stvari u Hrvatskoj sto pre radikalno preokrenu. Ako su neke Tudjmanove ambicije sada i definitivno napustene (apetiti prema Bosni, samoizolacija Hrvatske), a neke nove u poletu (prikljucivanje medjunarodnoj zajednici), posttudjmanovska vlast u Zagrebu tek zapocinje tesku bitku: vise pod pritiskom spolja nego svojom voljom, presla je Rubikon i krenula u lov na ratne zlocince u sopstvenom dvoristu u nadi da bi distanciranje od njih moglo ubrzati definitivno nestajanje HDZ-ovskog sindroma poimanja drzave, nacije i vladanja. To je bitka na kojoj se mogu polomii zubi, ali i pobrati lovorike u riskantnoj zelji da se pokaze da svo zlo, ipak, nije samo uvezeno. Povlacenje nacionalista Pet godina posle postizanja dejtonskog mira, Bosna i Hercegovina belezi stanje duha koje bi se moglo oznaciti kao traganje za nekim novim identitetom. Tri do pre izvesnog vremena ratno konfrontirana nacionalna entiteta, sada su u delikatnoj situaciji kako da nadju formulu koja bi pomirila zahteve medjunarodne zajednice za jacanjem zajednicke ili jedinstvene drzave (sto jos nikome nije dovoljno jasno) i teznje Bosnjaka, Srba i Hrvata da sacuvaju "tekovine svoje borbe", odnosno svoje entitete (sto narocito vazi za Mostar i Banjaluku) pretvore u nekakve drzavice. Vise zbog medjunarodnog vojnog prisustva, izdasnije finansijske pomoci, a manje kao stvarni rezultat medjunacionalnog pomirenja, ekstremni tripartitni bosanski nacionalizam zamenjen je u medjuvremenu njegovom prosvecenijom i umerenijom varijantom, ali ce tek ovogodisnji novembarski izbori u BiH pokazati da li je trend marginalizacije nacionalnih i nacionalistickih stranaka - odlazenjem citave plejade lidera hrvatske nacionalne zajednice, nestankom Radovana Karadzica i Momcila Krajisnika i nagovestenim oprastanjem Alije Izetbegovica od politike - stabilan i obecavajuci, ili je to samo takticko povlacenje dok se ne ukaze "nova prilika". Dok se sutra u Srbiji budu njeni gradjani izjasnjavali kome ce pokloniti poverenje, slicne muke istog dana prezivljava i stanovnistvo Makedonije (drugi krug lokalnih izbora), jedine republike bivse Jugoslavije koja se izmigoljila ratovima na ovim prostorima, ali ne i (ne)posrednim posledicama protekle balkanske frtutme (medjunacionalne tenzije izmedju Makedonaca i Albanaca, ekonomske blokade, tesko socijalno i ekonomsko stanje). Uspesni kormilar nove mlade makedonske drzave Kiro Gligorov prepustio je nedavno njenu sudbinu drugima s nadom da su dorasli teskim iskusenjima, ali se pokazalo da su ti izazovi za sadasnje vladajuce strukture prejaki. Makedonija je i dalje nestabilno podrucje, iako se pokazuje da vec uspostavljeni, relativno podnosljivi princip izborne smenjivosti vlasti, koliko-toliko drzi na uzdi politicke, socijalne i medjunacionalne konflikte. Nezahvalne prognoze Prognozirati dalju perspektivu drzava na prostorima bivse Jugoslavije, kada se dogadjaji, posebno u Srbiji i Crnoj Gori smenjuju gotovo iz dana u dan, u poslednje vreme iz casa u cas, tezak je i nezahvalan posao. Ipak, u jednom se svi bivsi i sadasnji akteri balkanske (eks-jugoslovenske) krize slazu: nece biti pravog spokoja dokle god se ne uspostavi relativna ravnoteza u svim regionima. Ukoliko se u SRJ u dogledno vreme ne nacini radikalniji zaokret ka tranziciji u demokratsko drustvo, tesko je i zamisliti da bi Balkan mogao biti prosperitetno evropsko podrucje sa velikom tamnom mrljom u samom njegovom centru. I dalje ce biti potencijalno izvoriste konflikata. Samo podsecanje da ce sudbina, recimo, Kosova, mozda i presudno zavisiti od toga kako ce se stvari dalje odvijati u Srbiji i Crnoj Gori, sa postojecom ili nekom novom vlascu, dovoljna je ilustracija uzaludnosti procene nekih balkanskih, evropskih i americkih politickih krugova, da se i bez njih moze ici ka konacnom cilju - izgradnji stabilnog Balkana. Proteklo jednodecenijsko iskustvo pokazalo je da je sve na ovim prostorima toliko medjusobno i duboko isprepletano i uslovljeno da bi bilo uludo trosenje vremena, energije i novca, a ujedno i preriskantno kockanje sa sudbinom ovdasnjih naroda, Srbiju i dalje tretirati kao napustenu i zaboravljenu prokletu avliju.
Deda, pobedili smo! Ljiljana Djurdjic
Moj deda Svetislav, zvani deda Sveta, otkada se vratio iz ropstva (Krems, Stalag XVIIb) u drugo ropstvo Titove Jugoslavije, nista drugo nije radio samo je iscekivao smrt vladara tj. komandanta ovog drugog logora za koju je smatrao da tek sto nije dosla. Prirodnu, dakako. Doticni je ocigledno neprimereno zdrao i pio, a i sva ta putovanja, malog zadriglog, pegavog coveka, sa brzim menjanjem visinskih i klimatskih razlika morala bi ubiti i vola, smatrao je deda Sveta racunajuci da je njemu samom put do logora u Kremsu, u stocnom vagonu, vec skratio pola zivota. Na druge uzroke smrti nije ni pomisljao otkada su ga udbasi u crnim mantilima propustili kroz sake, jer se previse muvao oko Americke citaonice; to je bilo jedino mesto u gradu gde je covek mogao cuti gde je ta Australija, a u kojoj mu se sin Vojislav konacno sretno skrasio posle opasnih emigrantskih pustolovina, podstaknut ocevim savetom: "Idi sine, iz proklete zemlje!" Cekao je i cekao; svakog jutra kupovao novine i trazio vest, uvece slusao radio, i nista. Umro je januara 1980, posle niza mozdanih udara, jos je uspeo da promuca: "Je l' ima nesto novo?" Mora njegovog zivota proglasena je mrtvom nekoliko meseci kasnije. Deda nije docekao da procita vest. O padu Berlinskog zida nije ni sanjao. To se desilo nekoliko godina kasnije kad je ovde montirana Titova zamena, robotska spodoba koja je imala da produzi nase muke jos citavu deceniju. Sada sam se ja dizala svakog jutra i cekala vest. Uvrtela sam bila sebi u glavu da ne smem ponoviti dedinu sudbinu, i da robot mora biti rashodovan pre no sto sama krenem na dugo putovanje u nista. I tako i bi! Ne bavim se analizom dogadjaja samo konstatacijama. Petog oktobra 2000, dve nedelje pred dedinu slavu Svetog Tomu, pred Skupstinom Jugoslavije, a delimicno i u njoj, rashodovan je poslednji komunisticki robot. Poispadali su srafovi iz njega, glavni prekidaci su otkazali poslusnost, baterije nisu dejstvovale, doslo je do niza kratkih spojeva na long-distance vezama i mora mojih godina, zakoniti naslednik dedine more, pusila se zapaljena narodnim gnevom da se videlo odavde do Australije na svim kompjuterskim i TV ekranima, nije morao covek krisom da prislanja uvo na radio ili da trazi vest u novinama. Raspao se lokalno i globalno. Zarekla sam se da mu ime vise necu pominjati, tj. serijski broj. Dedina mora, nazvana Tito, ipak je imala niz ljudskih osobina, a i bila je prototip. Telefonirao mi je ujak iz Australije i rekao da sad moze s ponosom da se zove Vojislav Nikolic, a ne Voli Nikolson. Rekao je jos da ipak ima pravde i da nije red da umre pod tudjim imenom. Molio me je da nekako javim tati, deda Sveti, da smo pobedili. I evo, javljam mu: "Deda, pobedili smo!". Rastavljeno, niko ne sastavi - kazu narodna poslovica i Sili Pridom. Uzdam se ponovo u narod i u poeziju. Prosle noci sam se probudila vristeci i sva u znoju: videla sam u snu bogeyman-a iz cuvenog Karpenterovog filma "Noc vestica" kako se dize iz mrtvih i krece prema meni. Tipican uzrocno-posledicni san; prethodne veceri sam gledala na TV naseg bogeyman-a, stari snimci, retrospektiva "velicanstvene" trinaestogodisnje vladavine. Porucujem zato novim vlastima da bi bilo dobro izdati zakon po kojem bi bilo zabranjeno prikazivanje doticnog na svim medijima, bar izvesno vreme, tj. do potpune detoksikacije ovdasnjeg zivlja i postizanja psihicke stabilnosti tako neophodne za svaku vrstu preporoda, ekonomskog i politickog. Ziveli!
Talk-show pise: Aleksandar Tijanic Sloba je umro zbog ljubavi!?
Egida: Par, koji je zaratio sa citavim svetom, danas stoji pred ratom sa svojim narodom. Logican kraj i za njih, i za nas. Zagrljeni pred zemljotresom, on slab pred njom, ona nemocna pred silama koje je usmeravaju. Sve je kao u otuzno melodramskim ruskim ljubavnim filmovima koje su obozavali da gledaju. Sve sem kraja. Ovde nema hepienda! Ovaj tekst moram da napisem dok su jos na vlasti ili da zauvek cutim. Bengalski Tigar, na kraju svoje vladavine, ipak je pokazao jednu ljudsku osobinu. On, koji vlast voli vise od Srbije - ovakvim krajem svoje vladavine dokazuje kako Miru voli vise od vlasti i Srbije zajedno! Dok Srbija bude gorela u plamenu, sto ce ga ove sedmice sami potpaliti, dok taj plamen bude zahvatao i njih, Sloba ce je drzati za ruku. Nijednom joj recju nece prebaciti svoju politicku sudbinu. Oboje znaju zasto; Mira veruje da ga je stvorila! To joj, smatra ona, daje za pravo i da ga unisti. Fakticki, Milosevic je zrtva kucnog atentata. Dovrsila ga je, verovatno pre vremena, apsolutno pogresna Mirina kalkulacija koja je imala za cilj da preuredi Srbiju i Jugoslaviju na nacin koji ce omoguciti porodicnu dinasticku vlast jos decenijama. Buduci da su unutar kuce, jos od gimnazijskih dana, poslovi podeljeni na ideoloske, to je njen resor i izvrsilacke, to je njegov posao - sve sto je Milosevic uradio poslednjih godinu dana, sve sto je izgovorio u javnim prilikama, sve sto je mislio unutar kuce, sve na sta je primorao drzavu, vojsku i policiju, medije i vladajuce stranke - sve je izaslo iz njene glave. To ne abolira njega, ali samo pokazuje sa koliko je fatalizma i sa koliko odanosti on nosio svoju nespremnost da joj bilo sta odbije. Analiticari u njima vide, sa pravom, samo jednu dimenziju - onu koja je odredila sudbinu tolikih ljudi, promenila zivote mnogima, razorila domove, snove ili sahranila svaciju decu. No, ono sto je fascinantno kod takve vrste ljudi, jeste sto oni imaju i onu obicnu dimenziju, sto izgledaju uobicajeno, svakodnevno. Normalno cak. On nikada nije izasao iz koze malog siromaska koji je dosao u porodicu sa istorijskim pedigreom, ona se nikada nije mesala u njegov posao dok je bio bankarski i nije prestajala da se mesa od trenutka kada je usao u politiku. Ona, naime, veruje da se sve u drustvu moze organizovati ako imate ljude koji ce to sprovesti, silu koja ce to obezbediti, medije koji ce to popularisati i strah koji ce primorati ljude da se ponasaju kao da veruju u sve sto cuju. Citav zivot u Srbiji ona zamislja kao prosirenu Osmu sednicu - ona je autor scenarija puca za ondasnje preuzimanje vlasti - citavu politiku vidi kao zaveru grupe koja je sebe nazivala Prvom proleterskom i koja je Stambolicu dvaput dosla glave. Jednom kao politicaru, drugi put kao zivom stvoru. Sve do sada, stvari su joj davale za pravo. Ona je verovala da su njegove reci svojevremeno stvorile mit o Slobi, bila je ubedjena kako je on kucni proizvod firme Markovic-Milosevic, a ne izdanak srpskog etnopolitickog parka. On je verovao kako ona poseduje natprirodne moci kojima vodi porodicu ka planetarnom uspehu, te da zbog tih sposobnosti oni ne treba samo da zive istoriju vec moraju da je stvaraju. Osma sednica je predstavljala pocetak tacno definisanog uzajamnog odnosa; drugi udar njegovom egu, podneo ga je bez roptanja, dosao je kada je zahtevajuci da potpise mir u Dejtonu ona izbacila iz kuce Karadzica, Mladica, Crncevica, Mihaila Markovica i Vucelica. On je tada ostao potpuno sam i okruzen samo njenim ljudima ili ljudima koje je ona overila. Zavrsni, finalni udarac, prakticno politicka detronizacija Milosevica, zapoceta je stvaranjem JUL-a. Vreli Srbi, jos svezi od ratnih uspomena, njeno politicko aktiviranje primili su kao bracnu prevaru od strane coveka sa kojim su se dozivotno vencali. Od tada do danas Sloba je u ocima Srba arcio sve sto je ranije stekao. Ona je stvorila svoju, neokomunisticku paralelnu organizaciju koja se prema Slobinim ljudima vladala kao komesari prema obicnim partizanima. On se sve neuspesnije branio pred njenim zahtevima za kadrovskim sirenjem njenih prijatelja koje, inace, nije mogao ocima da vidi, ali je morao da ih trpi. Iz jezika kojim je odjednom poceo da govori, a koji nije bio njegov, bilo je jasno da je Slobin slabasni stilski otpor skrsen. Do tada se branio recima: "Ne mogu tako da govorim, ja sam drzava"; a od kongresa socijalista, opozicija postaje izdajnicka, protivnici postaju hijene, turisti babe, otpor postaje hitlerjugend, novinari placenici a svi zajedno facisti. Sve je to predstavljalo posledicu Mirine ambicije da se direktno ukljuci u vodjenje drzavne politike, da se hijerarhijski odredi kao drugi covek drzave i da odmeni "umornog " Slobu od mnogih duznosti i obaveza. Izraz "umoran" i "nije to onaj stari" Sloba sve cesce su se culi medju julovcima. Mira je, u strahu pred buducim zbivanjima, zamislila da predupredi svaku neizvesnost. Bilo od moguceg atentata - a sumnjali su da Ameri stalno spremaju njegovu likvidaciju - bilo da izbegne borbu za njegovo nasledje. Planirala je da citavu akciju vodi tako da ona dodje na mesto sefa parlamenta. Time, po ustavu, postaje ovlascena naslednica prestola. Iz takve njene zelje, odvijen je citav niz nezamislivih poteza. Da bi se to ostvarilo, bio je najpre nuzan savez sa radikalima, zatim zakon o medijima i univerzitetu, onda promena ustava i na kraju, fatalna greska - izbori! Na politiku koja je Srbe prakticno naterala na aktivan otpor, ona je nakalemila svoje lobotomirane izvrsioce - Ivana Markovica, Gorana Matica i Ljubisu Ristica. Medju Srbima jednako omiljenih kao kastracija i sunecenje zajedno. Njeni ljudi, izgubljeni pred srpskim cutanjem, ponasali su se kao kurve u nedostatku trotoara. Za istu cenu, otkrivali su sve vise. Slobine reci, koje je ona kreirala, vise nisu nalazile odjeka medju Srbima. Naprotiv! Izrazi kao - Srbija se saginjati nece ili Mi umemo da se bijemo, vise nikome nista ne znace. Isparila je energija zla, sila pomocu koje su Srbi dosli dokle su stigli. Zato je njegov govor brkatim Crnogorcima predstavljao debakl. Njegov govor Sumadincima, naisao je na muk. Njene umetnute recenice, njeni obrti, njene privatne ocene o hormonski poremecenim opozicionarima, zvucale su neubedljivo i vestacki u njegovoj interpretaciji. Sa druge strane, njeni promotivni nastupi, njen zahtev da se siromasni svet upusti u pobunu protiv bogatih, na celu sa Srbima koji su spremni da ginu u borbi protiv Novog svetskog poretka, samo je plasio ili zasmejavao ljude. Dakle, pogresna politika i pogresni ljudi, pogresno vreme i pogresni potezi dali su jedino moguc rezultat: izborni debakl! Njihova kadrovska resetka kojom su zamenjivali sposobne ili cutljive sarlatanima i idiotima - ciji je manjak kreativnosti i nedostatak inteligencije bila zaloga lojalnosti - sada se vratila kao bumerang. Sem sile, nemaju na sta da se oslone. A ta sila, koja je do skora izgledala kao podrucje njihove apsolutne vlasti, danas se nalazi pred rascepom. Koliko ljudi iz policije i vojske danas hoce da puca u novog vrhovnog komandanta - Kostunicu? Danas svako od njih bira - da li se vise boje buducnosti ili Slobe? Za to vreme, Mira i Sloba su uzeli 24-casovni time-out; sabrali su svoju politiku pretvorenu u prnje, skupili svoju vlast pretvorenu u dronjke i resili da se bore do kraja. Njihovog ili naseg. I da je hteo, a nije, Sloba joj ne bi odbio tu poslednju zelju da ne poklekne pred izdajnicima, pred klasnim neprijateljima i pred fasistima. Cak i da su oboje razumno hteli da izaberu miran rastanak sa Srbima, nesto ih je sprecilo: ne mogu da dozvole svojim neprijateljima likovanje, ne mogu da vide svoje dvorane kako se iskupljuju prodajuci njihove tajne i ne mogu da zavise od necije milosti! Par, koji je zaratio sa citavim svetom, danas stoji pred ratom sa svojim narodom. Logican kraj i za njih, i za nas. Zagrljeni pred zemljotresom, on slab pred njom, ona nemocna pred silama koje je usmeravaju. Sve je kao u otuzno melodramskim ruskim ljubavnim filmovima koje su obozavali da gledaju. Sve sem kraja. Ovde nema hepienda! Zato ovo nije tekst o krivici i odgovornosti. Svako od vas ce presuditi za sebe. Ovo je samo prica o zeni koja je htela sve i o coveku koji to nije mogao da joj odbije. Svi elementi klasicnog zapleta su tu: vlast, novac, smrt, zena, rat, beda i kraj. Bila bi to anticka drama, da nije srpska!