Ana je novinarka i filmski dokumentarista iz Malmea, Švedska. Kao volonterka filmskog festivala Slobodna zona, provela je osam meseci u Beogradu. Njen utisak je da bez obzira na veliki broj kafića, nije lako naći svoje omiljeno mesto...
Da li je to u vezi sa odsustvom mainstream subculture uopšte, ili ljudi brinu o drugim stvarima – tako da ih ne smaraju fluoroscentna svetla i reklame za svetlozelene energetske napitke?

Ako je kafa zadovoljstvo, onda su kafići scene za uživanje u društvu. Veliki broj kafića u Beogradu glavna je tema u reportažama o gradu, referenca koja potiskuje utiske o količini betona i vazdušnom zagađenju. Ipak, kao došljakinji, nije mi uspelo da pronađem 'moj kafić'.

Nakon dvomesečnog boravka zaključila sam da je kafa ok (čak sam se navikla i na 'Tursku'), da je usluga dobra, ali da su kafići očajno loše uređeni. Iako tapete ili jastučad za sedenje neće promeniti ničiji život čini mi se da nagoveštavaju važne stvari o pretenzijama grada i njegovih stanovnika. I to je neka poruka, isto koliko i odeća koju nosite i muzika koju slušate.
Zbog toga sam, došavši u Beograd na osmomesečnu praksu, bila znatiželjna da vidim sve te kafiće opisane u turističkim vodičima i reportažama. Sklapajući nova prijateljstva imala sam dosta takvih prilika. Prošlo je mesec dana i neko me je pitao: I, koji ti je omiljeni kafić?, a kako nisam mogla da odgovorim zaprepastio se: Šta? Nemaš omiljeno mesto, gde piješ kafu? Osećala sam se nekako krivom, kao da sam propustila nešto jako važno. Međutim, ja jednostavno nisam mogla da nađem mesto sa kojim bi se identifikovala.  
Uvek ima nečega što vas tera da odete pre nego sto ste nameravali. Ako ste i naučili da izbegavate one sa plastičnim nameštajem i flet skrinovima bićete zatečeni kontradiktornim razumevanjem komfora, gde se gužva stvara nepotrebno velikim stolicama, koje se na suviše malom prostoru sudaraju sa svakim pokretom gostiju. Ako i to zanemarite, muzika ili saobraćaj ce vas zaglušiti - nešto je uvek preglasno. Ostaju vam previše fensi i skupa mesta koja su, ako malo bolje zagledate, izabrala ceo enterijer iz nekog kataloga a dekoraciju iz tamo priloženog uputstva.

Ne pišem ovo da bih se žalila, i ne bih menjala vreme koje provodim u Beogradu ni za sve kafiće sveta. Pišem o tome jer me fascinira.
Kako je moguće da u gradu kao što je Beograd, u prestonici i kulturnom centru, sa toliko studenata, umetnika i svakojakih kafopija sa viškom slobodnog vremena, niko nije došao na ideju da otvori malo, arty mesto sa alternativnom muzikom, jeftinom kafom, uradi sam dizajnom i osobljem opuštenijim nego što bi trebalo.

Još uvek sam dovoljno iznenađena da verujem da nisam u pravu – svi komentari su dobrodošli na donji e-mail. Ali ako sam u pravu, kako je moguće da ova vrsta 'mainstream subculture' kafea – gde bi trebalo da bude i moje, još uvek neotkriveno omiljeno mesto – i dalje nedostaje?


Ana Vajc
annaweitz@gmail.com

Možda najbolji primer radikalnog šika - bašta kafea Kandahar. Nabildovani baldahini i hinjeni orijentalni komfor - na mikrolokaciji gde skoro nikad nema ni sunčeve svetlosti a kamoli žege!

U kafeu galerije New Moment umorni posetioci se mogu nasloniti na leđa drugih posetilaca koji se nalaze u isto vreme na istom mestu. Ista ideja, na jedan inverzan, klasičniji način prihvaćena je i u bašti 'Kod Konja', pokušajte da zamislite da ovim dvema foteljama za različitim stolovima, istovremeno prilaze osobe koje žele da ih izvuku i sednu u njih...

U nekoliko bašti mozemo videti nerazumljivo inistiranje na komforu - posetiocima se predlaže da se spokojno izvale u ležaljku - praktično na sred relativno prometne ulice! Posebno su zagonetne ležaljke u bašti restorana Plato, i zaista se retko iko viđa da sedi tj leži u njima.

Besmisleno zauzimajući prostor na platou - inače sastajalištu studenata - ovakva rešenja nas navode na pomisao da vlasnici ovih kafića uopšte ni ne očekuju da zarade nešto od posetilaca - tj. da im je ovo samo under cover delatnost u kojoj im nije neophodno da ih još opterećuje i nekakav promet. Možda je ovaj splavovski momenat u gradskom jezgru skromni indikator onoga po čemu je Beograd uglavnom poznat kao turistička destinacija - njegov ''radikalni šik''.

Baštu kafe-a Speak Easy odlikuje suvišna zamračenost i pretrpanost stolovima i stolicama. Sedeći za pojedinačnim stolovima prosto ne možete razgovarati ili čitati novine a da vam se ne mešaju rečenice, reči ili slova vaših suseda. Zamislite samo kako je složen zadatak ustati sa klupe sa naslonjačem i izaći na trotoar. U prednjem planu, za stolom koji ispod ploče jedva da ima prostora za dva para nogu, dodata je još jedna stolica. Skupi najam prostora motiviše vlasnike da ponude što veći broj mesta prenoseći problem prijatnog ili neprijatnog boravka na odnos radnika/ radnica i gostiju koji se svaki čas moraju gurkati i izvinjavati. Da li se ova situacija menja konkurencijom ili uvođenjem propisa?