"Ponekad mi se, dok ga posmatram ili razgovaram sa njim čini da on, unutar svog mentalnog i fizičkog (telesnog) prostora otelovljuje tj. simulira i spoljni, društveni mehanizam komunikacije, da doslovno, u sebi proizvodi nekakav spoljni pritisak okoline, nekakav fukoovski aparat kontrole, nadlgledanja i kažnjavanja."
Dara za KVASAC:
Kada se povede diskusija o radu Džonija Rackovića nekako uvek imamo utisak da sagovornicima nedostaje dobra reč za ono čime se on zapravo bavi. Kažu da je on para-umetnička pojava koja je krenula od glume, uplivala u performans, pa u književnost, sada i u porno industriju. Da li je pojednostavljivanje ako kažemo da njegovoj umetničkoj praksi najviše odgovara polje savremene umetnosti?
Nebojša: Mislim da su teškoće sa definicijama njegovog rada takođe njegov rad. Izabravši, pod svakovrsnom prinudom, da se izražava i ostvaruje u svim oblastima slobodne 'proizvodnje društvenosti', Racković, kao neki retki, pred sobom odgovorni pojedinac, mora uvek da izmiče kategorizaciji, on mora da ukrsti nerazumljivo sa podrazumevajućim, neprihvatljivo sa omiljenim i banalno sa sofisticiranim. A šta to tera inteligentnog i ekstremno talentovanog čoveka da neprekidno i svuda gde se pojavi proizvodi nelagodu koja vodi u opuštanje, zgražavanje potaknuto radoznalošću? Zašto svi, u prisustvu Rackovića, postajemo Bata Stojković u filmu "Ko to tamo peva?'. Uhvaćeni u sopstvenom i kolektivnom voajerizmu, dovikujemo akterima svog nepriličnog uživanja 'Sram vas bilo!!'. To jest, otkud mi znamo da je Racković snimio porno film?

Vlada: Čini mi se da je ovo mesto tvoje uvodne zapitanosti neka vrsta retoričke dileme – Nenad ili Džoni Racković, poput mnogih (gotovo većine ambicioznih) savremenih umetnika, izmiče definicijama koje proizilaze iz stare i anahrone podele umetnosti na discipline i medije. Opšte je mesto da umetnost u dobima medijske hijerarhizacije društva i tzv. relacione estetike počiva na umetnikovoj svakodnevici tj. na svim onim elementima konotativnog karaktera koji mnogo više pripadaju njegovoj privatnosti nego njegovom radu tj. nekakvoj produkciji za javnost. Racković je, čini se, ovu formulu, koja je oduvek bila važeća za filmske i muzičke zvezde, prepoznao i bivajući svestan nečega što bi se moglo nazvati ograničenjima koje nameće puritansko modern(ističk)o društvo meke ali funkcionalne autoritarnosti i lepog vaspitanja. U tom smislu, možemo se složiti oko toga da je Racković najuspešniji upravo u prepoznavanju ovih graničnih teritorija na kojima se njegova umetnost ne može valorizovati po nekakvim uobičajenim kriterijumima, ali se isto tako i njegovo ponašanje ne može diskreditovati kao umetnička forma. I još: učestvovanje u različitim umetničkim disciplinama samo je razlog ili dokaz više u prilog ovome: on je u svakoj od svojih inkarnacija (pozorište, film, književnost...) pre svega on-kao-on-sam – svestan svojih paralelnih dostignuća upravo je Racković najbolji analitičar i interpretator svog dela.
Dara za KVASAC:
Čini se da je Džonijeva umetnička prkasa namerno šizofrenična. On pored one stare maksime život kao umetnička praksa, kao što su performansi koji se uvek po pravilu otrgnu kontroli, istrče van terena, opterećeni viškom simboličkog prtljaga, postoji i ona druga mnogo konzervativnija praksa ali podjednako popunjena viškom koji preti u svakom momentu da preraste u incident ali konzervativni. To su gluma i književnost. Mislim da je najbolji primer za ovo susret Džonija sa Borom Ćosićem pred kojim je klekao poljubivši ga u ruku. Da li ovo na neki način ispod pokorice ekscesaotkriva konzervativno jezgro - evidentno u njegovoj glumi i literarnim uzorima. Da parafraziramo čuvenu Lenjinovu izreku o teroristima: Da li je ekscesivni performans umetnik samo buržuj u kožnim pantalonama i parafernalijom iz death metal spotova?
Nebojša: Mislim da Racković samo koristi jezik najbolje razumljiv u svom vremenu - jezik konzervativnog umetničkog stvaralaštva. On jeste spasilac poretka, i on sebi javno ispostavlja cenu za podvig koji priželjkuje celo ovdašnje buržujsko društvo u kožnim pantalonama. Nisam neki poznavalac njegovog glumačkog i literarnog opusa. Ali znam da u odnosu na ono što ovde važi kao glumački standard - Racković nije šmirant. Dakle, tamo gde je ministar kulture neko ko otvoreno tvrdi da će na tom mestu samo da šmira, Racković je prosto ideal zanatske solidnosti i poštenja, takoreći - nezavisni ekspert. Što se njegovog pisanja tiče, to treba shvatiti kao projekat iz oblasti ekologije. Ako npr. ‘Aspirin’ nekom i nije najzanimljivije štivo (a meni jeste), može se odštampati neki ogroman, ex-SSSR tiraž te knjige i onda sve to lepo saseckati pa lansirati u stratosferu, da nas spasi od zračenja i ozonske rupe. Ali šta učiniti sa pisanjem Arsenijevića ili Vidojkovića? Tu nema takve neočekivane koristi, a opet - nije ni za čitanje. Što se ljubljenja ruke Bori Ćosiću tiče, treba imati na umu da se Racković pre svega svojim očajničkim podvizima obraća upropastiocima poretka – tzv. nepoštenoj inteligenciji. I kako čovek da odoli kada vidi korifeja izgnaničke patetike, patrijarha civilnog društva, kada uščuje tlapnju većma od šutnje? Šta čovek da uradi kad se sretne sa nekim čiji je disidentski opus još Trocki vizionarski opisao kao “uljudnu svemirsku tugu” ili “knjigu žalbi na Berlinskom kolodvoru”? Šta drugo nego da se ponaša tužno civilizovano a po patrijarhalnom obrascu – dakle rukoljub! Da, Racković jeste ostao unutar kategorija buržujskog umetnika, otud njegova glad za izlaganjem u galerijama, za prepoznavanjem od strane istoričara i teoretičara umetnosti itd. On je fin i pomirljiv covek.

Vlada: Ne samo da je Nenad Racković pomirljiv i fin čovek – on je pomirljiv i sistemu vrednosti pošten, istrajan, odan (...) i veran umetnik. Drugim rečima, upravo u sistemu u kom su stari disidenti na svojim mestima i u kom se konceptualistima priređuju retrospektive u muzejima on može da računa na svoje parče kolača. Ipak je reč o umetniku koji je 20-ak i više godina aktivan na ovdašnjoj sceni. Radi se o periodu tokom kog su se i forme i kanali njegove komunikacije sa javnošću, scenom, okolinom (simboličkom i realnom – setimo se naslovne strane Beorame iz čini mi se 1993 ili 1994 koja predstavlja jedan od najuzbudljivijih momenata ondašnje umetničke, uslovno rečeno, produkcije) i u svim tim turbulentnim promenama žanrova, frekvencije, intenziteta, on mora da prepozna nekakav kontinuitet. Utoliko je sasvim normalno da Racković nije taj koji odbacuje do uništenja, već pre onaj koji priželjkuje protivnika ozbiljnog kalibra, nešto sa čim bi se obračunao na imaginarnoj međuteritoriji opštih dobara umetnosti i kulture, kulture koja je za njega određena dimenzija lagodnosti, mesto kom pripada i tu svest o sopstvenoj pripadnosti, o kontekstu koji ponekad nasilno i ne-tako-logičnim postupcima gradi i umišlja, tu svest (o sebi) on na neki način sve vreme iznova formuliše i izgovara.
[Ponekad mi se, dok ga posmatram ili razgovaram sa njim čini da on, unutar svog mentalnog i fizičkog (telesnog) prostora otelovljuje tj. simulira i spoljni, društveni mehanizam komunikacije, da doslovno, u sebi proizvodi nekakav spoljni pritisak okoline, nekakav fukoovski aparat kontrole, nadlgledanja i kažnjavanja.]
nastavak u sledećem broju...


* fotografije su dobijene ljubaznoscu Vlade Tupanjca
* komentari Darinka Pop Mitić

Ovaj foto kolaž, nepoznatog porekla, najbolje objašnjava sposobnost Rackovićevih radova da se od slučajnog uzorka, bili oni frejm iz filma ili fotografija performansa, napravi nezavisna umenička celina. Spajanjem naizgled nepovezivih slika stvorena je veza između filma i savremene umetnosti, koju na žalost, danas neguju samo Džoni Racković i Želimir Žilnik. Da li je ovaj frejm plod kolaboracije ova dva autora ovaploćenog u „Marble Ass“, bizarni foto dokument, ili beleška sa performansa, možda u ovom kontekstu nije ni bitno, jer se sada radi samo o delu jedne narativne celine dadaističkog usmerenja.

Frejmovi iz jednočasovnog transdigitalnog video monologa održanog u CZKD-u, u okviru programa „Suspended Adolecence“. To je na momenat bilo mesto susreta umetnika i građanina-prestupnika Rackovića, sa svojim dvojnicima u nevremenu i prostoru, kako je objašnjeno u najavi ovog događaja. Materijal akumuliran u sirovim filmskim komadima (Super 8, VHS, DV), poslednjih dvadeset i kusur godina remiksuje se kroz matricu istorijsko-opscenog sadržaja, rukovodeći se nelagodom i sociopatijom kontakata sa mlađim generacijama. U trans-generacijskoj interreakciji, promotera, di-džejeva, emsijeva, vidžejeva, piarova, Rackowitch nudi, prekraja i ekstrahuje istoriju, još jednom za potrebe publike.

Ovaj portret predstavlja jednim delom svakako nezaobilazni omaž kultnom strip ostvarenju „Tank Girl“ kroz trans-gender simulaciju heroine u Beogradskom post-apokaliptičnom a istovremeno hiperrealnom prejzazu. I ovde Racković ima dijalog sa sedmom umetnošću i to kroz rekonstrukciju slavne naslovne strane stripa ali istovremeno asocira na istoimeni američki blok baster iz 1995 godine sa tenzičnom atmosferom noar filmova.