Rad/tekst rumunske umetnice Joane Nemeš - ispovest plišanog zeca Baltazara, napisan je za 7. Periferic Bienalle u Jašiju, Rumunija. Jedna od tema bijenala bila je posvećena tamošnjoj ali i ovdašnjoj vrlo izraženoj pojavi individualne i društvene neodgovornosti - napuštenoj deci.
Zovem se Baltazar. Ja sam zec. Ime Baltazar je već samo po sebi toliko strašno, da kada god sam primoran da se predstavim onima koji iziskuju moje ime, uši mi istog časa pocrvene što bi bila samo sporedna smetnja da nisu tako upadljive. Ime Baltazar zvuči krajnje ozbiljno i moram priznati da ga se stidim.

Ali niste čuli sve do kraja: Baltazar Aleksandar Rubinov. Dugačko i rđavo – kao stari, aristokratski ruski voz. Uzdržaću se od otkrivanja detalja i pozadinskih informacija o mogućnostima predstavljanja tako nemogućeg imena. Postoje stvari u životu sa kojima se rodiš, neki manje ili više vredni tereti koje si prinuđen da nosâš unaokolo i naravno neke stvari koje ti kasnije usput dopadnu šaka. Baltazar A. Rubinov pripada prvoj kategoriji. Balast, ako mene pitate, plemenita krila sa divnim dragim kamenjem, ako pitate Emila. Ljubičasto i belo krzno, nekoliko zlatnih ukrasa na plaštu nekog cara i solidan grip – eto to su sastojci  mog imena.

Emil je, zvanično, moj najbolji drug, ili nešto tome slično. Nemam pojma koliko ima godina, nikada ne pokazuje koliko je star, ali znam da nosi naočare i da je vedro dete. On je veoma ozbiljan, jer da nije, ne bi promenio moj fabrički naziv iz Zeka B. u jednu tako pretencioznu–uštogljenu-i-dosadnu nakazu od mog sadašnjeg imena. Ideja je ustvari da je svet pretrpan i različitim zečevima i raznoraznim igračkama, ali se niko od njih ne može pohvaliti tako groznim imenom kao što je moje. Znate, njihova imena – različite varijante dobro poznatih zeka ili kunića, imaju taj prelepi ton, mekih teniskih loptica umotanih u  svilu.

Ja sam zec igračka. Mišije sivo veštako krzno, oči crne ili braon u zavisnosti od vremena, perfektno definisan Y i izvanredno artikulisan beli rep na koji sam posebno ponosan. Y je onaj specifični urez na raskrsnici nosa i lica. Nemaju ih samo zečevi – imaju ih i mačke.

Čak iako ovde budem izigravao dasu, činjenica je ustvari da sam ja obična igračka, što me – da budem iskren – mnogo nervira. Ok, na sreću, proizveden sam u predgrađu Arada kao veoma kvalitetna igračka. Moja najveća sreća, zapravao, je da nisam stilizovani proizvod. Mislim, izgledam kao zec i ne ličim ni na kakvog nilskog konja, krokodila, vevericu ili Bog te pita šta već. Oni koji su me dizajnirali, napunili sintetičkom vunom i zašili, imali su tokom čitavog procesa crno-belu fotografiju odličnog primerka plavog bečkog zeca pred sobom.

Video sam je samo jednom, vrlo kratko, pre nego što je majstor u radionici zakačio moju poslednju etiketu – originalni proizvod, objašnjavajući moje superiorno poreklo, tekstil korišćen za moje sastavljanje i sve one dosadne detalje o normama zaštite u Evropskoj uniji. Zec sa fotografije je stajao u mirnoj atmosferi, svestan svojih prednosti, sunčajući svoje srebrno – sivo krzno koje se izdvajalo od tamne pozadine grma. Video sam ga samo na sekund, ali nikada neću zaboraviti taj izraz mirnoće na njegovom licu, mekane obraščiće, jake grudi i te uši koje su se protezale celom dužinom leđa zračeći zadovoljstvom i prolećnom lenjošću. Ne mogu pronaći reči kojima bi opisao značaj i važnost koju taj zec nosi u mojim očima. Gotovo sam siguran da je u međuvremenu umro – koliko bi uostalom ta fotografija mogla biti stara? Bilo kako bilo, pravi zečevi retko žive više od 7 – 10 godina. Ne bi se moglo reći da je on moj predak, istini za volju mi nemamo nikakve veze, ali uprkos svemu ja sam ipak napravljen po ugledu na njegov lik. Ovo se pomalo graniči sa religijom, samo što je moj predak do koske smrtan. I kratkog veka. I savršen, rekao bih. Susreo sam se sa njegovim mekim, plemenitim očima, a onda  se mrak obrušio na mene. Nisam video ništa sem kartonske kutije u koju su pokušali da me uguraju. Ove stvari za pakovanje umeju da budu veoma neudobne. Zahvaljujući tome može se steći utisak o stisku korseta.

Ali ja bi ispričao potpuno drugu priču. To nije priča ni o crno-beloj fotografiji, niti o mom glupom imenu. Radi se o Emilu ustvari. Žao mi je što ništa od ovoga ne mogu da mu kažem u lice, ali ja sam stvarno ljut na njega. Omrz’o sam ga u određenom trenutku i od tada ne mogu da se povratim. A u međuvremenu, pošto vreme nisam opažao pomoću svog tela već pomoću tela mog dragog prijatelja, ne znam koliko se dugo tako mnogo skrivenih emocija, frustracija i neizrečenih reči sakupljalo u meni, da sam prosto zanemeo, nešto je kvrcnulo negde između onoga što se desilo tada i onoga što bi voleo da se dešava sada, i ja sam se blokirao. Ovi redovi bi dirnuli Emila, siguran sam, kada bi ih pročitao. Potrebno mi je malo inata, znate, malo njegove posebne pažnje, ja sam jednostavno u teškom položaju u razgovoru sa njim.

Problem je u tome što ja uvek spavam. Čak i sada, dok razgovaram sa vama, ja spavam. Što ne znači da je sve ovo neslana šala – naprotiv, mrtav sam ozbiljan. Pa dobro... sem Emilovog imena. E da, ni ja nisam Baltazar, hvala Bogu. Znam da ćete se naljutiti i pitati ’zašto sam, za ime Boga, napravio toliku gungulu oko ovog imena ako ono čak ni nije moje’. Pa, ponekad saosećam sa patnjom drugih. Sigurno negde postoje zeke igračke sa ovako nezgrapnim imenom i neko bi trebalo da se zauzme za njih. Baltazar Aleksandar Rubinov definitivno nije ime za zeca-igračku.

U redu, dosta o ovome.

Sve vam ovo pričam jer se plašim da ispričam njemu, ali ne zato što su zečevi kukavice. To je  glupost. Da li znate da su zečevi, u davnim vremenima, bili simbol iskrenosti i da su ih stari Grci posvetili Veneri? Tako da jednostavno ne znam kako su zečevi završili kao simboli za kukavičluk i stidljivost. Zečevi nikada ne trče zbog straha, već iz zadovoljstva. I njihovo brzo razmnožavanje nema nikakve veze sa time što nemaju ništa pametnije da rade... Plejboj je grozan, znate.

U svakom slučaju, nastaviću da svog dragog prijatelja zovem Emil. A u prilog vašoj nervozi, nastaviću i da se žalim na svoje čudno ime, jer bez obzira koliko prigodnih argumenata možete naći, moje ime se ne može nikako drugačije okarakterisati sem kao nepristojno. A posebno za ogromnog, mišije-sivog zeca.

Pre nego što iznesem vesti u vezi svađe sa Emilom, moram da izjavim, jednom zauvek, da volim Izabelu Blou. Imam jednu crno-belu fotografiju na kojoj sa ponosom nosi jednu od najdivnijih kreacija Filip Trejsija. Ovo ne kažem samo zato što je Izabela nosila šešir u  obliku orlovsko-zečijih ušiju - to bi bilo previše lako, previše mediokritetski. Ovo kažem jer je Iizabela Blou moj omiljeni dizajner, a Filip je najtalentovaniji šeširdžija koji je ikada hodao planetom Zemljom. Potražite ih na internetu i odmah ćete shvatiti moju poruku.

E sad je dosta, blok reklamnih poruka se završava ovde.

Uhhh – to je bio uzdah.
Ni ne znam odakle da počnem.

Problem je najverovatnije u tome što sam izuzetno ljubomoran. I tašt. I pomalo ekstremista. Znam da sve ovo ne liči na jednog zeca, ali ko to odlučuje o prirodi stvari? Ko odlučuje o tome da li je savršeno narandžasta, prelepa šargarepa jednako dobrog ukusa ili ne? Oslanjajući se na sopstveno iskustvo, tačnije na iskustvo mog naturalnijeg brata, nisu sve šargarepe ukusne. Kako mogu neke smežurane, kvrgave šargarepe imati tako božanstven ukus – to je misterija. O spoljašnjim i unutrašnjim kvalitetima šargarepa govoriću malo kasnije jer je već krajnje vreme da počnem priču o ovom našem problemu koji je došao neprimetno kao meka snežna grudva, a koji je do sada uspeo da dosegne takve astronomske dimenzije da ga niko od nas više ne može izaći sa njim na kraj. Reči se nadovezuju na druge reči, potoci fraza se neprekidno ulivanju jedni u druge, jer niko od nas ne dozvoljava onom drugom da završi do kraja, cela stvar je kao pun tanjir zamršenih špageta. A mi, umorni, iziritirani i razočarani, sa druga strane tanjira sa špagetama. Izgleda tako tužno.

Ustvari, to je tužno, naposletku.

Sve je počelo one večeri kada je Emil bacio parče papira pod moj nos, direktno na pod. Bio sam potpuno iscrpljen. I on isto. Celog dana smo se igrali sletanja – na – mesec. To je značilo da me je Emil čvrsto vezao za uši dovoljno dugačkim konopcem i odneo na otvoren prozor. Tu sam zatvorio oči da bi izbegao susret sa prazninom koja se otvarala poda mnom, ali sam je i dalje mogao osetiti do srži svojih kostiju i po drhtanju prednjih šapa, ili bar tako zamišljam da bi se osećao pravi zec u sličnim okolnostima. A tada, pucajući od ponosa – zec-igračka se nikada ne plaši – skočio sam sa sedmog sprata u razređen vazduh. Sve je ispalo ok, ne tako dramatično kako izgleda iz moje priče, ali je ipak postojao jedan trenutak koji sam mrzeo. Bio je to bolan trenutak kada se konopac koji je Emil pripremio, razvukao do kraja i kada me je, zahvaljujući impulsu, jak trzaj povukao nazad. Emilova majka je iznova uzaludno prišivala moje uši nazad na glavu.  Suptilan zvuk zujanja, jak trzaj i odvratnih nekoliko sekundi dugačke igranke gore-dole, presekli su sva moja očekivanja da će me Emil pripremiti nekakvim treningom.

’’ - Hajde da se igramo sletanja – na – mesec! ’’

Nakon jedne sekunde potpune tame mogao sam videti nebo i polovinu bloka kako se usporeno okreće u krug i tek tada sam uspeo da ugledam Emilovu plavokosu glavu i čak i naočare koje su blještale sa sedmog sprata iznad mene. Onda bi me odozgo uputio da istražim gusto i neuređeno dvorište koje je pripadalo našem bloku. I bio je veoma vešt u tome da mi, vukući konopac, pokaže kako je – čak i za čupavog sivog astronauta na dosta bujnom mesecu – uživanje na mesecu beskrajno. Faza prevrtanja preko glave u bogato žbunovitom dvorištu bloka je bila savršena, jer je najgori deo – gori od trzaja pri ateriranju – bio težak uspon do Emilovog prozora na sedmom spratu. Zbog toga što je namotavanje konopca na praznu teglu bivalo poduže, ja bi se momentalno smorio, a posebno zato što je dobri stari komšija sa petog sprata gajio naviku otvaranja svog prozora, privlačenja konopca koji je bio obavijen oko mojih ušiju i presecanja istog.

Iz čista mira, samo zato što smo, bez traženja posebne dozvole - okupirali njegov prostor tj. prostor ispred njegovog prozora na koji je polagao pravo. To je značilo da sam opet padao brzinom svetlosti, a Emil zatvarao prozor i jurio niz stepenice da me uhvati.

Bio bi pun ogrebotina i teških ubivotina zacrnjenih štraftama od blatnjavog lišća  - ne znam zašto, ali kad god bi komšija sa petog sprata presekao konopac, primoravajući Emila da se sjuruje sa sedmog sprata (bio je previše lak tako da ga lift nije mogao voziti), dvorište bi bilo glibava močvara jer bi prethodnog dana padala kiša i lišće bi još uvek zadržalo vlagu kišnih kapi.

Jednom, kod kuće, dok je Emil huktao penjući se uz toliko stepenika, ja sam, što sam inače mrzeo, bio zgužvan u mašini za pranje veša. Nezdravo! Zečevi bi trebalo drugačije da se peru. Ne možeš ih tek tako zgužvati i ubaciti u aluminijumski bubanj sa mnogo rupa,  zar ne? Šta je to? Svemirski brod?!