Kritika i analiza umetničke produkcije i popularne kulture često je preopterećena citatima, pojmovima i referencama na druge teme i probleme iz datih oblasti. Dostignuća ovih disciplina postaju teško upotrebljiva za one koji ne barataju čitavim univerzumom reči i pojmova. Vreme je da se počne izrada neke teorijske čitanke za svakog, jer je krajnje zabrinjavajuće da dragocena znanja i dostignuća kritičke teorije ostaju neprostupačna onima kojih se umetnička produkcija najviše i tiče - široke publike. Osim uživanja u nekom umetničkom delu ili u celom opusu super-heroja kao što je Spajdermen, dobro je shvatiti zašto i kako uživamo.
Dara za KVASAC:
Postoji opšteprihvaćeno mišljenje da u vremenima narastajućih socijalnih i kulturnih tenzija, u vremenima konflikata, pop-kultura počinje da propagira konzervativizam. Ova teza nekako je najbolje pristajala superherojskom žanru, kako u stripu tako i u filmu a poslednjih par godina sa navalom blok bastera poput Supermena, Betmena, X Mena, Fantastične četvorke, Dardevila, Elektre i serija poput 4400 (pod ovim mislim na drugu i treću sezonu) i Heroes, čini se ponovo dobija na aktuelnosti. Da li poslednji nastavak sage o Čoveku-Pauku potvrđuje ovo pravilo?
Svebor: Spajdermen je prvi postmoderni heroj, prvi heroj onoga što se zove srebrno razdoblje stripova iz Marvel radionice. Za razliku od njega, Supermen (dosta stariji od Spajdermena, rođen 1932. goine) je dečko sa sela. Supermen je tako, na neki način, strip verzija Keri Granta. Sa jedne strane on je šmokljan, novinar, sa druge strane on je mesija sa druge planete. Ali ko god Supermen bio, uvek ostaje jasna njegova nepromenljiva New Deal priroda. (New Deal - Ekonomska reforma zahvaljujući kojoj je Amerika izašla iz velike ekonomske depresije nastale nakog kraha berze 1929. godine) Nasuprot njemu Spajdi je urbani bejbi bumer, (rođen 1962. godine) koji najavljuje smenu generacija. On je čovek-pauk koji se penje po zgradama. On je siroče a grad mu je otac. On je junak čiju su himnu obradili Ramonsi, koji su takođe iz Bruklina, on je njujorški superheroj. On je heroj običnog čoveka.

Dara za KVASAC:
Reditelj Spajdermen trilogije, Sem Reimi uspeva da verno slika karakter Spajdermena približivši filmskoj publici ovog legendarnog strip junaka. Možda baš zbog toga što i njegov lični superheroj iz Evil Dead sage, legendarni Eš zapravo postaje moćni borac protiv horora nakon jednog neuspelog tinejdžerskog kampovanja u napuštenoj kući koju okružuje jeziva šuma i u čijem podrumu spava zlo samo. Eš, baš kao i Spajdermen, odnosno Piter Parker predstavlja običnog tinejdžera kojeg vanredna situacija pretvara u superheroja. Spajdermen se u najnovijem filmu obračunava sa sopstvenim nagonima baš kao što se i Eš susreće sa svojim nesvesnim spuštajući se u podrum da utamani zlo koje je pobilo njegove drugare. Pri tome i Spajdermen i Eš umeju da zapevaju i da se našale na svoj račun dajući tako oduška ustreptaloj publici i praveći na momenat od horor superherojskog* filma burlesku. Možda je baš to trik kod superheroja? Odnosno, možda je to što čini superheroja superherojem baš činjenica da se uopšte ne razlikuje od nas.
Svebor: Stiven King je u jednom skorašnjem intervjuu na pitanje kojeg bi superheroja voleo da piše bez dileme odgovorio Spajdermena. Samo, dodao je on, ne verujem da bi se čelnicima Marvela (kompanija koja izdaje Spajdermena) dopala moja interpretacija tog lika. Moj Spajdermen bi bio neurotični, sredovečni čovek, zarobljen u nizu besmislenih sitnih svakodnevnih rituala bez kojih ne bi bio sposoban da funkcioniše. Na primer, moj Spajdermen nikada ne bi izašao iz sobe a da ne potapše dovratak 5 puta. Naizgled, zaista neuobičajena i za tvrdokorne fanove ovog strip junaka verovatno svetogrdna ideja. Međutim, zar nije nedavno jedan drugi pisac mejnstrim književnosti, koji će pisati strip serijal baš za Marvel, Džontan Letham kreirao lik detektiva mučenog obsesivno kompulsivnim Taretovim sindromom** koji nastanjuje ulice Bruklina isto onako kako Spajdermen nastanjuje krovove. Krenimo korak dalje, zar Piter Parker takođe nije poput Lethamovog junaka „siroče Bruklina“, odrastao bez roditelja poveren staranju skrbnika? Odnosno jedino što deli Pitera Parkera od neuroza i prisilnih radnji je srećna okolnost ujeda radioaktivnog pauka koji mu omogućava da svoje probleme u potpunosti eksternalizuje (ospolji, pokaže) i na određeni način učini svoj simptom socijalno prihvatljivim kroz kostimirani identitet. Oba lika pate od istog konstitutivnog nedostatka. Samo jedan nalazi načina da pojede ono što je srž njegovog bića i uživa u svojim impulsivnim nagonima skačući po krovovima u šarenom akrobatskom trikou dok nesretni Lethamov neurotik svoje literarno pojavljivanje otpočinje uzvikujući „Pojedi me“ (na engleskom u slengu ovo je psovka) i tako nam stavlja do znanja da simptom kontroliše njega. Spajdermen ne nosi kostim kako bi se  borio protiv zločina, već se bori protiv zločina kako bi nosio kostim.
Stiven King je u jednom skorašnjem intervjuu na pitanje kojeg bi superheroja voleo da piše bez dileme odgovorio Spajdermena. Samo, dodao je on, ne verujem da bi se čelnicima Marvela (kompanija koja izdaje Spajdermena) dopala moja interpretacija tog lika. Moj Spajdermen bi bio neurotični, sredovečni čovek, zarobljen u nizu besmislenih sitnih svakodnevnih rituala bez kojih ne bi bio sposoban da funkcioniše. Na primer, moj Spajdermen nikada ne bi izašao iz sobe a da ne potapše dovratak 5 puta. Naizgled, zaista neuobičajena i za tvrdokorne fanove ovog strip junaka verovatno svetogrdna ideja. Međutim, zar nije nedavno jedan drugi pisac mejnstrim književnosti, koji će pisati strip serijal baš za Marvel, Džontan Letham kreirao lik detektiva mučenog obsesivno kompulsivnim Taretovim sindromom** koji nastanjuje ulice Bruklina isto onako kako Spajdermen nastanjuje krovove. Krenimo korak dalje, zar Piter Parker takođe nije poput Lethamovog junaka „siroče Bruklina“, odrastao bez roditelja poveren staranju skrbnika? Odnosno jedino što deli Pitera Parkera od neuroza i prisilnih radnji je srećna okolnost ujeda radioaktivnog pauka koji mu omogućava da svoje probleme u potpunosti eksternalizuje (ospolji, pokaže) i na određeni način učini svoj simptom socijalno prihvatljivim kroz kostimirani identitet. Oba lika pate od istog konstitutivnog nedostatka. Samo jedan nalazi načina da pojede ono što je srž njegovog bića i uživa u svojim impulsivnim nagonima skačući po krovovima u šarenom akrobatskom trikou dok nesretni Lethamov neurotik svoje literarno pojavljivanje otpočinje uzvikujući „Pojedi me“ (na engleskom u slengu ovo je psovka) i tako nam stavlja do znanja da simptom kontroliše njega. Spajdermen ne nosi kostim kako bi se borio protiv zločina, već se bori protiv zločina kako bi nosio kostim.



*Ukoliko pozajmimo jednu Čestertonovu misao možemo zaključiti da bi definicija superheroja bila da "maskirani čovek nosi masku kako bi nam rekao istinu o sebi"

** Nasledno neurološko oboljenje koje se odlikuje nevoljnim tikovima, verbalnim i fizičkim. Kreće se u rasponu od histeričnog treptanja do nezaustavljive bujice psovki.