|
vlasTITO
ISKUSTVO
Jedno pismo upućeno Josipu Brozu "Sa
Sela" u Srbiji 30. decembra 1963. počinje sa "Dragi Gospodaru
Druže Tito", a u kratkom službenom tekstu Memorijalnog centra
"Josip Broz Tito" iz sredine osamdesetih godina prošloga
veka zapisano je da zbirka u kojoj se čuva citirano pismo "ima
karakter dokumenta, ne toliko o istoriji, koliko o odnosu građana
Jugoslavije prema onome što im je prezentirano kao istorija",
da je ona i "dokument o veri i potrebi da se vera iskaže, materijalizuje
i spomenizuje", te da će taj fond "svoju pravu vrednost
i ulogu" dobiti onda kada "dođe vreme za suptilnu istorijsku
interdisciplinarnu analizu fenomena koji nazivamo socijalistički
period Jugoslavije".
Godine 2001. učinilo nam se da je najzad došlo vreme za tu "suptilnu
istorijsku analizu" i započeli smo rad na realizaciji dugo
osmišljavanog koncepta. Projektu smo dali radni naslov "Pokloni"
i ovako obrazložili svoje namere: "Na samom kraju XX veka,
gradani Srbije su spektakularno iskazali većinsko opredeljenje za
promene. A promene, između ostalog, podrazumevaju pomno preispitivanje
sopstvene istorije... Mi skrećemo pažnju na jedan bitan društveni
fenomen slikom jednog vremena."
Želeli smo da prebiranjem po ne tako davnoj prošlosti i podsecanjem
na nju iniciramo ozbiljnu teorijsku i političku analizu nekih od
začuđujućih masovnih društvenih pojava titovskog perioda: darivanja
vode, štafete mladosti, sletova za 25. maj, "spontano organizovanih"
dočeka i ispraćaja, poruka i parola... Hteli smo i da postavimo
pitanje, što nam je zadavalo najviše kreativnih problema: gde se
to denula ona silna masovna titovska egzaltacija "posle Tita"?
Koliko je nje, transformisane, bilo u euforijama kojima smo slavili
nacionalne vode? I da li se najzad istrošila, "u krvi udavila",
ili nas i dalje vreba iz nekog novog prikrajka?
Počeli smo puni entuzijazma. Izgledalo je da će rad na projektu
teći i brzo i lako. Ideja o multimedijalno izložbi, publikaciji
i nizu propratnih manifestacija nailazila je na opšte odobravanje.
Sve institucije I pojedinci kojima smo se obraćali za saradnju pozitivno
su odgovarali, a prve reakcije najcešće su bili osmesi. To nas je
pomalo zbunjivalo, pa smo -možda i više nego što je trebalo - isticali
da nam nije namera da napravimo burlesku o jednom prošlom vremenu
(toga ima koliko hoćete), već da želimo da "najširu javnost
podsetimo na mehanizme stvaranja i održavanja političkog udvorištva."
Medutim, kako je vreme odmicalo, realizacija naše nakane postajala
je sve teža. Problemi su kulminirali kad je direktorka Muzeja istorije
Jugoslavije, jednostrano i bez racionalnog objašnjenja, prekinula
svaku dalju saradnju sa nama i tako razvrgnula raniji dogovor kojim
nam je bilo omogućeno korišcenje predmeta iz fondova ovog muzeja
u realizaciji projekta. Čuli smo i ono neverovatno pitanje iz prošlosti:
"Što sad dirate Starog?", shvatili da je"đavo odneo
šalu", ali nismo hteli da odustanemo.
Odlučili smo da projekat izvedemo bez predmeta iz Muzeja istorije
Jugoslavije (ovde su tek tragovi dvogodišnjeg zajedničkog rada sa
kustosima te institucije), koncentrisali se na druge izvore, izmenili
koncepciju postavke i krenuli zapravo ispočetka. I uprkos problemima,
uprkos večitom nedostatku novca, uprkos tome što je možda neumesno
preispitivati Titovo vreme dok Miloševićevo još "puca od zdravlja",
u javnost izlazimo sa onim što je do sada i u "ovom trenutku"
moglo da bude urađeno. Uzdamo se u moć metajezika i kreativnog čitanja.
Beograd, juna 2004.
|